Najpoznatiji stihovi i fraze Federica Garcíe Lorce
Prva 3 prema 90 glasova od ljudi: Počinje plač / gitare. · Ne želim to vidjeti! · Ako umrem, / ostavi balkon otvoren.. (Ažurirano 20. srp 2019..)
Lorcini stihovi koje pola svijeta zna napamet, od Ciganskih balada do Kuće Bernarde Albe, svaki sa svojom knjigom ili djelom.
Automatski prevedeno (izvornik na Español). Pogledajte original
Prvih 12
-
1
Počinje plač / gitare.
"Gitara", u Poema del cante jondo (1931).
-
2
Ne želim to vidjeti!
"Prolivena krv", drugi dio Llanta Ignacia Sáncheza Mejíasa (1935.).
-
3
Ako umrem, / ostavi balkon otvoren.
"Rastanak", u pjesmama (1927).
-
4
Dugo će se roditi, ako se rodi, / Andalužanin tako bistar, tako bogat pustolovinom.
Zatvaranje filma Llanto Ignacia Sáncheza Mejíasa (1935.).
-
5
Cordova. / Daleko i sama.
“Konjanička pjesma”, u Pjesmama (1927).
-
6
Zeleno, volim te zeleno. / Vjetar zelen. Zelene grane.
Početak "Somnambulske romance", u Ciganskim baladama (1928).
-
7
U pet popodne.
Zbor pjesme "The fuck and the death", u Llantu Ignacia Sáncheza Mejíasa (1935.).
-
8
Mjesec je došao u kovačnicu / sa svojom tuberozom.
"Mjesečeva romansa, mjeseče", pjesma koja otvara Romancero ciganski (1928).
-
9
Tišina, rekao sam! Tišina!
Bernardine naredbe svojim kćerima, u Domu Bernarde Albe (1936.).
-
10
Zora New Yorka ima / četiri stupa mulja.
"The Aurora", u Poet u New Yorku (objavljeno 1940.).
-
11
Najstrašniji od svih osjećaja je osjećaj mrtve nade.
Doña Rosita neženja (1935).
-
12
Kazalište je poezija koja izlazi iz knjige i postaje čovjek.
Iz intervjua iz 1936. o njegovoj ideji kazališta.
Kako je uređen ovaj poredak? Glasovima ljudi: svaki ▲ dodaje bod, a svaki ▼ oduzima jedan. Svatko može glasati i dodati ono što nedostaje.
Nešto nedostaje?
Komentari (9)
«A las cinco de la tarde», se me pone la piel de gallina.
Faltan cosas de Bodas de sangre y de Yerma, no todo es poesía.
Lo de «Si muero, dejad el balcón abierto» es precioso.
Córdoba, lejana y sola... qué belleza.
En el instituto nos hicieron aprender el Romance sonámbulo de memoria, aún me acuerdo.
Bonita selección.
«Verde que te quiero verde», la sabe toda España.
Lorca es el poeta más grande de nuestra lengua, y lo mataron.
El Llanto por Ignacio Sánchez Mejías me pone los pelos de punta.